Ovo je najvažnija tema o kojoj sam ikad pisao. Zapravo, iskreno vjerujem da je riječ o jednoj od najvažnijih tema za našu zajedničku budućnost. Odvajanje novca od politike promjena je koja će imati dubok utjecaj na živote gotovo svake osobe na planetu, i to za mnoge generacije koje dolaze.
Koristim riječ „hoćemo”, umjesto „mogli bismo”, „bismo” ili „ima potencijal”, jer sam optimist. Vjerujem da ĆEMO postići ovaj cilj, jer je alternativa toliko sumorna, toliko strašna, da druge opcije nema.
Ovaj sam članak praktički već bio dovršio prije objave (djelomične) pobjede Ripplea nad SEC-om, no taj je ishod značajan poticaj cilju odvajanja novca od politike. Prati daljnje detalje!
Quotes
Krenimo s nekoliko riječi poznatijih ljudi od mene koje sjajno postavljaju ton:
Onaj tko kontrolira ponudu novca jedne nacije, kontrolira tu naciju.
James A. Garfield
Dajte mi kontrolu nad valutom jedne nacije, i nije me briga tko donosi njezine zakone.
Mayer Amschel Rothschild
Iskreno vjerujem, zajedno s vama, da su bankarske institucije opasnije od stajaćih vojski; & da je načelo trošenja novca koji će platiti budući naraštaji, pod imenom financiranja, tek prevara nad budućnošću velikih razmjera
Bankovni papir mora biti ukinut, a sredstvo optjecaja mora biti vraćeno naciji kojoj pripada.
Thomas Jefferson
Američki san (ekonomske slobode)
Nisam Amerikanac (rođen sam u Britaniji, a veći dio odrasle dobi proveo sam živeći u Španjolskoj), no fascinira me suprotnost između onoga što je SAD TREBAO biti i onoga što je zapravo postao.
Često se raspravlja o tome kako je SAD osnovan na načelima „slobode, slobode govora, slobode vjeroispovijesti, zakonitog postupka i slobode okupljanja”. No danas se gotovo uopće ne spominje druga velika pokretačka snaga iza pokreta za neovisnost od tadašnjih europskih velesila: ekonomska sloboda.
Iako nisam nikakav stručnjak za ovu temu, pročitao sam dovoljno da znam kako su ljudi bili do grla siti kontrole koju su bankari Starog kontinenta vršili nad tadašnjim monarsima i političarima, koji su, zauzvrat, na svoje podanike/građane nametali sve veće financijske terete u obliku poreza i slično, što je u biti opću populaciju činilo sve siromašnijom, dok su bankari postajali sve bogatiji.
Naravno, kao i uvijek, bankari su koristili kombinaciju mrkve i batine. Mrkva u obliku mita, povlaštenog tretmana za kredite i slično; batina u obliku prijetnji povećanjem kamata na kredite ili jednostavnim ukidanjem kreditnih linija. Ne zaboravimo da privatni bankari već stoljećima financiraju vojne udare, ratove, politička previranja i preuzimanja vlasti!
Osnivači SAD-a bili su nepokolebljivi u stavu da se to ne smije, ne može dogoditi u njihovoj tek osamostaljenoj naciji.
Kako je to ispalo? Rekao bih da SAD danas više nalikuje staroj Europi od koje su bježali nego što joj nalikuje sama Europa danas. Ne da je moderna Europa neki čarobni cvjetni vrt. Nije.
The Political-Banking Class
Ubrzaj naprijed do današnjeg dana, i duboko mi je žao javiti da se velika većina svjetskog gospodarstva vodi na sustavu temeljenom na fiatu, pri čemu ponudu novca kontrolira... pa, tko točno?
Ovo nije medij za razvučenu analizu, no sažeta verzija jest da postoji „klasa” ljudi koja odlučuje o tome kada bi trebalo tiskati više novca, kada bi kamatne stope trebalo podići ili spustiti...
Jedna podskupina tih ljudi, političari, „ovisi” o tome da opća populacija glasa za jednu ili drugu njihovu skupinu. To dovodi do potpunog izostanka dugoročnog planiranja, pri čemu suprotstavljene skupine kupovnu moć prihoda i ušteđevina običnih ljudi zapravo koriste kao alat za osvajanje glasova.
Druga skupina, bankari (ovdje uključujem i središnje i komercijalne banke), nisu izabrani, a cijeli je sustav nevjerojatno nejasan kad je riječ o tome tko što posjeduje, tko od kojih odluka ima koristi i slično.
Ove dvije skupine nastanjuju isti prostor, idu u iste restorane, dolaze na ista slavlja, a njihova djeca pohađaju iste škole.
Čak i ako pretpostavimo da nemaju ništa doli dobrih namjera, činjenica da su toliko duboko isprepleteni, uz tako visoku razinu društvene homogenosti, čini gotovo nemogućim da vide izvan svog povlaštenog mjehurića što njihovi postupci uzrokuju u stvarnom svijetu. Ovdje ne govorim samo o vrlo siromašnim obiteljima ili obiteljima radničke klase. Čak i relativno imućni vlasnici tvrtki koji nisu dio političko-bankarske elite uvelike pate zbog odluka koje se donose i nestabilnosti koju ovaj sustav stvara.
Kontrola, kontrola i još više kontrole
Političko-bankarskoj klasi ide sasvim dobro. Stvorili su sustav u kojem pobjeđuju bez obzira na to što se dogodi. No u njihovoj metaforičkoj palači postoje prozori, i primijetili su da je vani sve više ljutitih lica.
Dakle, kako mogu osigurati da status quo ostane održan? Sve većim razinama kontrole nad populacijom. Kako to postižu? Nadziru i stežu obruč!
Živimo u svijetu u kojem najveći dio fizičkog rada danas obavljaju strojevi. Tek mali dio stanovništva razvijenih zemalja radi u poljoprivredi, dok je taj udio nekad iznosio preko 90%. U stanju smo uzgojiti više nego dovoljno hrane, izgraditi više nego dovoljno kuća i proizvesti više nego dovoljno energije s malim udjelom radne snage. Pa ipak, nekako se čini da radimo sve više i više. Zašto? Moramo plaćati kredite za stan, potrošačke kredite, kreditne kartice, poreze, naknade, cestarine... Popis se nastavlja. U kojoj će fazi svi ti tehnološki napreci rezultirati MANJE posla? Jednostavno rečeno, ako nastavimo s postojećim sustavom, nikad.
Na drugu temu, naši su bankovni računi danas otvorena knjiga za vlade i javne uprave. Svaka kupnja koju obavimo svojim karticama bilježi se, nadzire i analizira. Iako je istina da određeni algoritmi za sprječavanje prijevara ovise o tim podacima, također je, ako ništa drugo, nevjerojatno jezivo da se sve što radimo promatra.
Žeđ za kontrolom seže i dalje od kontrole nad pojedincima. Nacije i cijeli blokovi mogli bi potencijalno krenuti u rat kako bi zaštitili svoju kontrolu nad ponudom novca.
Inflacija ti isisava bogatstvo
Ako si čitao moje ranije objave, znaš da vjerujem kako je jedna od najfundamentalnijih promjena potrebnih za budućnost globalnog gospodarstva to da opća populacija shvati što inflacija zapravo jest: to nije situacija u kojoj stvari postaju skuplje, već razrjeđivanje kupovne moći valute zbog ubrizgavanja veće ponude novca u optjecaj.
S političarima koji se natječu za glasove i bankarima koji rado zarađuju kamate na sve više kredita, njima je iznimno lako povući okidač za sve više tiskanja novca.
Kad se banke spašavaju, to se radi novom, svježe otisnutom valutom središnjih banaka. Koristi se kako bi se banke održale solventnima, no dodavanje dodatne valute u optjecaj u biti isisava vrijednost iz valute koja je već u optjecaju. Zamisli ovako: kad bi svaki USD, EUR ili GBP u privatnim rukama bio zlatni novčić, kao da je vlada dopustila bankama da odrežu tanku pločicu sa svakog novčića kako bi pokrile vlastite dugove, dok vlasnicima zlata govore da to nije problem jer i dalje imaju isti broj zlatnih novčića.
S obzirom na to kako stvari stoje, kakav poticaj banke imaju da se ponašaju odgovorno dok dijele kredite na sve strane, kad se nalaze u poziciji u kojoj jednostavno ne mogu izgubiti; ostvare profit ili budu spašene.
Drugi način razmišljanja o tome jest u smislu parazita koji sišu krv, no možda bi to bila prejaka analogija za korištenje. Možda.
Kamatne bi stope trebale to uravnotežiti, no češće nego ne koriste se kao politički alat. Svi znaju kako političke stranke vole naslikati lijepu, ugodnu ekonomsku sliku baš uoči izbora, zar ne?
Sami smo si krivi, ili se tako barem tvrdi
Ne zaboravimo da, osim što kontroliraju ili barem snažno utječu na ponudu novca, političari i bankari imaju i snažan utjecaj na medije. Pa što nam kažu kad posljedice tiskanja novca i ciklusa duga uzrokuju ozbiljne probleme u stvarnom životu? Jednostavno: „sam si kriv”.
Pretjerano trošenje, pretjerano posezanje, pretjerano jedenje, pretjerano odmaranje, pretjerano školovanje djece, pretjerano-priuštivanje-najboljeg-krova-nad-glavom-svoje-obitelji-koje-si-mogao.
Ciklus u biti počinje time da je populacija bombardirana porukama koje ti govore da možeš „kupiti ovo, bez kamata, samo 10 malih rata” ili „naravno, možemo ti dati kredit za kuću iz snova... hoćeš i automobil?”. Te poruke, bilo izravno u obliku oglašavanja ili neizravno u obliku narativa koji vidimo u vijestima, dopiru do nas putem istih kanala koji se kasnije koriste da svima kažu kako su sami sebi krivi.
Ljudi na kraju troše više nego što bi trebali, ali ne zato što su ludi. Banke bi trebale biti stručnjaci na koje se ljudi oslanjaju za savjet i podršku u financijskim pitanjima. Stvarnost je da su to megakorporacije s dioničarima gladnima profita, no tako ih se ne doživljava. Naravno, mediji ih prikazuju kao izrazito službene, izrazito profesionalne i izrazito pouzdane. Ako banka kaže da je nešto u redu, prosječna osoba pretpostavlja da banka zna što radi i da ne bi preuzela rizik da je riječ o pretjeranoj potrošnji. Logično, ne uzimaju u obzir da banka ima sigurnosnu mrežu. Zašto bi, kad ih nitko zapravo nikad nije naučio kako cijeli sustav funkcionira?
Za zapisnik, slažem se da ljudi pretjerano troše kad im banke i druge financijske institucije daju kredite iznad onoga što si mogu priuštiti. Ljudi žele najbolje za sebe i svoje obitelji. Ljudska bića su sanjari. No također vjerujem da u obrazovnim sustavima većine zemalja postoji potpuni izostanak financijskog obrazovanja i da se to ne bi događalo da izgledi nisu toliko snažno naginjali u korist zajmodavca. Bili bi oprezniji.
Rješenje: preuzmimo financijske stvari u svoje ruke
Sad slijede dobre vijesti.
Po prvi put imamo tehnologiju koja nam omogućuje digitalno trgovati jedni s drugima bez potrebe za posrednicima.
Kriptovalute, one koje nisu stablecoinovi i nisu CBDC-ovi (o čemu će biti riječi u nekom drugom članku), ne pripadaju određenoj zemlji, političari ih ne mogu zaustaviti ili blokirati (iako će sigurno pokušati), a nitko ne može stvoriti dodatnu ponudu iz hira (primjerice, kako bi pokušao okrenuti izbore u svoju korist).
Živimo u svijetu koji je sve povezaniji. Često sam na sastancima s ljudima raspoređenima na nekoliko kontinenata, i to danas više nije neuobičajeno. No protok sredstava diljem svijeta i dalje je nespretan i ometan lokalnim politikama koje se neprestano mijenjaju, dok se lokalni kraljevi i kraljice bore da zadrže kontrolu nad svojim podanicima postavljajući straže na kapije, naplaćujući cestarine i poreze u svakoj fazi ili dopuštajući samo određenim dvorjanima da prenose novac preko granice. Blockchain tehnologija, s druge strane, ne poznaje granice.
Osobno nisam uvjeren da je ijedan od trenutnih blockchainova konačna evolucija ove tehnologije u smislu pružanja potpuno praktične alternative za plaćanja, no apsolutno sam siguran da su trenutni lanci i kriptovalute na njima dio evolucijskog procesa koji će dovesti do istinski slobodnog globalnog gospodarstva; onog u kojem se ponuda novca ne može koristiti kao politički alat.
S druge strane, ova bi promjena mogla dovesti i do šireg priznavanja potrebe za depolitizacijom drugih ključnih javnih usluga; zdravstvo i obrazovanje su pritom najhitniji. Što dalje ova logika odvede društvo tim putem, to ćemo biti bliže potpunom uklanjanju stranačke politike. Umjesto preferencija političkih stranaka i njihovih sponzora, mogli bismo se jednostavno usredotočiti na ono što svi mi želimo: zdravlje, sigurnost i dobrobit naših obitelji.
Put će biti dug i grbav, na njemu će biti razbojnika, no to je put vrijedan hoda.
Naposljetku, što kažete da svi počnemo fiat novac nazivati „bankovnim papirom”, riječima Thomasa Jeffersona?
Blagajnik: „Žao mi je, ne prihvaćamo kripto.”
Ja: „Ah, znači samo bankovni papir, je li? Šteta. Idem do susjedne trgovine.”
